Vodoopskrba
Povijest Zagreba, njegov razvitak i budućnost usko su vezani uz pronalaženje rješenja kvalitetne opskrbe vodom.
Jedan od najvažnijih datuma u povijesti grada Zagreba je 7. srpnja 1878. godine, kada je, prema ideji inženjera Melkusa, u rad svečano pušten gradski vodovod. Svečanost je obilježena simboličim puštanjem vode na Manduševcu, uz pjesmu, ples i narodno veselje gdje su nazočili svi. U odnosu na ostale metropole to je pet godina prije Münchena i samo pet godina nakon Beča. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 litre u sekundi, a dužina vodovodne mreže 3,9 km. Zagreb je u to vrijeme imao oko 30.000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11.150 ljudi. Vodovod se sastojao od zdenca sa strojarnicom u Zagorskoj ulici te vodospreme u Jurjevskoj ulici koja je i danas u funkciji.
Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine podzemne vode prirodno profiltrirane. Nakon filtracije koji traje tjednima i mjesecima, voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Osnova koncepcije vodoopskrbnog sustava je prisilno podizanje vode u vodospremnike, uz distribuciju vode potrošačima. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. godine.
Crpljenje vode vrši se na 10 vodocrpilišta iz 51 zdenca te 20 kaptažnih sustava. Najznačajnija crpilišta su Mala Mlaka, Petruševec, Sašnak i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi cca 4.400 kilometara, a dnevno se crpi oko 380.000 kubnih metara vode.
Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 1400 četvornih kilometara, čime je vodom opskrbljeno oko 850.000 stanovnika. Današnja vodovodna mreža obuhvaća Grad Zagreb, Grad Samobor, Grad Sveta Nedjelja, Grad Jastrebarsko te općine Stupnik, Klinča Sela i Žumberak.
Jedan od najvažnijih datuma u povijesti grada Zagreba je 7. srpnja 1878. godine, kada je, prema ideji inženjera Melkusa, u rad svečano pušten gradski vodovod. Svečanost je obilježena simboličim puštanjem vode na Manduševcu, uz pjesmu, ples i narodno veselje gdje su nazočili svi. U odnosu na ostale metropole to je pet godina prije Münchena i samo pet godina nakon Beča. Kapacitet izgrađenog vodovoda bio je 53,2 litre u sekundi, a dužina vodovodne mreže 3,9 km. Zagreb je u to vrijeme imao oko 30.000 stanovnika, a na vodoopskrbnu mrežu bilo je priključeno 11.150 ljudi. Vodovod se sastojao od zdenca sa strojarnicom u Zagorskoj ulici te vodospreme u Jurjevskoj ulici koja je i danas u funkciji.
Grad Zagreb leži na šljunkovitim aluvijalnim nanosima rijeke Save koje sadržavaju velike količine podzemne vode prirodno profiltrirane. Nakon filtracije koji traje tjednima i mjesecima, voda se u zdencima zahvaća pomoću pumpi, preventivno dezinficira plinovitim klorom i distribuira potrošačima putem vodoopskrbne mreže. Osnova koncepcije vodoopskrbnog sustava je prisilno podizanje vode u vodospremnike, uz distribuciju vode potrošačima. Takav sustav vodoopskrbe u Zagrebu funkcionira od 1878. godine.
Crpljenje vode vrši se na 10 vodocrpilišta iz 51 zdenca te 20 kaptažnih sustava. Najznačajnija crpilišta su Mala Mlaka, Petruševec, Sašnak i Strmec. Dužina vodoopskrbne mreže iznosi cca 4.400 kilometara, a dnevno se crpi oko 380.000 kubnih metara vode.
Sustav javne vodoopskrbe pokriva oko 1400 četvornih kilometara, čime je vodom opskrbljeno oko 850.000 stanovnika. Današnja vodovodna mreža obuhvaća Grad Zagreb, Grad Samobor, Grad Sveta Nedjelja, Grad Jastrebarsko te općine Stupnik, Klinča Sela i Žumberak.
